Nazočne  je pozdravila ravnateljica, gđa. Laura Grubišić, prof. reh.

    U uvodnom izlaganju  Margarita Martinović, prof., istaknula je da je na hrvatskim povijesnim prostorima Vinodolski zakonik najstariji  cjelovito sačuvani spomenik običajnoga prava na hrvatskome jeziku, a u slavenskome svijetu od njega je starija samo Ruska pravda, napisana u protegu od XI. do XIII. st. 

     Ovaj pravni spis nema naslova, a prepisan je s izvornika početkom XVI. st. glagoljičkim kurzivom (izvornik je napisan 6. siječnja 1288. ustavnom glagoljicom, a tako su napisana i prva dva retka ovoga prijepisa) na 14 pergamentnih listova veličine 24,3×16,5 cm s inicijalima urešenim biljno-geometrijskim motivima i rubnim crtežima, a u XIX. st. uvezan je u kožu (prije restauriranja bio je uvezan u kartonske korice presvučene crnim platnom). 

    Vinodol se do 1225. godine teritorijalno nalazio u sastavu srednjovjekovne banovine Slavonije, a hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (1205.-1235.) darovao ga je iste godine zajedno s Modrušem Vidu II. Frankopanu (†1233.), krčkomu knezu. Između novih kmetova i novih feudalnih gospodara dolazilo je do sukoba i razmirica, pa se 6. siječnja 1288. sastalo povjerenstvo od 42 člana, predstavnika devet vinodolskih općina – Novoga Grada (danas Novi Vinodolski), Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika – i u pismenom obliku utvrdilo prava i dužnosti kmetova i feudalnih gospodara s opširno razrađenim kaznenim pravom i, u okviru njega, sustavom globa za pojedine prijestupe. U člancima 18, 27 i 56 donesene su i zakonske odredbe o pravima žena te o njihovoj osobnoj i moralnoj zaštiti.

    Vinodolski zakonik prvi je put  tiskao 1843. godine Antun Mažuranić u III. godištu časopisa Kolo, a 1988. godine akademik Josip Bratulić priređuje Vinodolski zakon: faksimil, diplomatičko izdanje, kritički tekst, tumačenje, rječnik.  Taj vrijedni pravni spomenik preveden je na ruski, francuski, poljski, njemački, talijanski, engleski te mnoge druge strane jezike.

Profesorica Ljerka Zlatić predstavila  je  prof. dr. sc. Željka Bartulovića , pročelnika  Katedre za Povijest prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, njegovo obrazovanje,  biografske i  bibliografske podatke ali i dugogodišnju povezanost sa školom kroz predavanja, tribine, posjete vezane uz informiranje o studiranju na Pravnom fakultetu u Rijeci te pisane radove za godišnjake škole.

U njegovoj biografiji posebno je istaknula da je radio  ili radi kao gostujući nastavnik na pravnim fakultetima u Osijeku, Bihaću, Mostaru, Tuzli i brojnim drugim fakultetima i veleučilištima u zemlji i inozemstvu; da sudjeluje u izvođenju doktorskih, poslijediplomskih ili specijalističkih studija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, u Mostaru i Tuzli, Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; da je upisan je u Registar znanstvenih radnika RH te radi kao istraživač na više znanstvenih projekata pa i u znanstveno-izdavačkoj djelatnosti Grada Rijeke i PGŽ.

Bio je pročelnik Upravnog odjela Veleučilišta u Rijeci i član različitih odbora Grada Rijeke i PGŽ-a; autor je ili koautor 4 knjige i 50-ak znanstvenih radova, od kojih najveći broj u cijelosti ili dijelom obrađuje povijest države i prava od antike do kraja XX. vijeka, a recenzent je  knjiga i znanstvenih radova; da je održao  preko stotinu izlaganja na međunarodnim i drugim znanstvenim skupovima, kao i predavanja u organizaciji raznih institucija.

U svom izlaganju prof. dr. sc. Željko Bartulović istaknuo je:

Vinodolski zakon (VZ) donijet je 6. siječnja 1288. i najstariji je zakon slavenskog juga pisan glagoljicom. Nije sačuvan original već prijepis iz XVI. st. Već je od XIX. st. izazvao zanimanje domaćih i inozemnih znanstvenika. Sadrži 75 članaka. Iznimno je zanimljiv način donošenja jer ga je donio odbor predstavnika 9 vinodolskih općina uz nazočnost krčkih knezova (Frankopana) što ukazuje na određeni stupanj „demokracije”.

Osobito su zanimljivi sijedeći članovi VZ-a: članak 3. zabranjuje biskupu naplatu kazne veće od 40 soldina od crkvenih ljudi u Vinodolu (maksimiranje kazne); članak 4. propisuje da knez i biskup mogu oduzeti pučanima hranu za prehranu, ali je moraju platiti (zaštita privatne imovine); kmet (pučanin) ne smije bez dozvole kneza i općine otići u samostan ili crkvu kao crkvenjak (ograničenje sloboda kako se ne bi izbjeglo plaćanje poreza na nekretnine jer osoba može tvrditi da su one postale vlasništvo Crkve, članak 17.); službenim osobama vjeruje se u njihovom iskazu danom u službi te godinu dana nakon prestanka službe (članak 26.); članak 27. kažnjava onoga koji uvrijedi ženu zbacivanjem pokrivala s glave (posebna zaštita žena); članak 38. utvrđuje da se nikoga ne smije prinuditi da podigne tužbu o nekoj stvari osim «ako je to po njegovoj dobroj volji» (sloboda podnošenja tužbe). Osobito se ističe članak 39. «I nadalje, nijedna optužba nema veće kazne od 6 libara, osim od nasilja gore navedenih.» (maksimiranje kazne, prema nekima primitivan primjer načela legaliteta). Članak 54. govori o maksimalnoj naknadi za odvjetnika, za manji spor 5, a za veći 10 soldina (pokazuje da osobe imaju pravo na pravnog zastupnika), a članak 57. o zabrani javnih zborova bez nazočnosti vlasti, tj. kneževog čovjeka (ograničenje slobode okupljanja), članak 60. govori o pravu svake osobe na sudsku zaštitu «pred dvorom», no članak 70. navodi da izdajnik kneza, tj. vlasti gubi sva prava i može biti kažnjen bilo kojom kaznom.

Ukoliko želimo izvršiti usporedbu VZ-a prema vremenu nastanka onda za XIII. st. i tadašnje shvaćanje zaštite ljudskih prava treba navesti ove značajne pravne dokumente: Magna cartu libertatum nastalu u Engleskoj 1214. koja sadrži pravo otpora plemstva protiv vladara koji krši dana prava i privilegije. Ovaj dokument smatra se kolijevkom razvoja europskih ljudskih prava i demokracije. No, i na našim prostorima postoji sličan dokument, a to je Zlatna bula hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. koja poznaje gotovo istovjetno pravo otpora (ius resistendi) na temelju kojega mogu ustati protiv vladara koji krši prava i privilegije ovog dokumenta. Sljedeći značajan dokument naših prostora je Zlatna bula Bele IV. zagrebačkom Gradecu kojom su utvrđena prava, privilegije i obveze novoosnovanog naselja i njegovih stanovnika. Slavonski sabor 1273. donio je niz odredbi kojima se utvrđuju prava i obveze plemstva prema vladaru što predstavlja početak razvoja staleške države na našim prostorima (u kojoj se vladaru tadašnji politički narod, tj. plemstvo institucionalno, tj. putem sabora suprotstavlja vladaru). U XIII. st. nastali su još neki spomenici hrvatske pravne tradicije, ali pisani na latinskome jeziku (npr. Korčulanski statut iz 1264. i Dubrovački statut iz 1272.) koji ukazuju na visok stupanj pravne kulture naših prostora.

Gledajući prostorno, Hrvatsko primorje, otoci i Istra iznimno su značajni za proučavanje hrvatske pravne tradicije jer ovdje nastaje niz pravnih spomenika, počevši od Bašćanske ploče (oko 1100. god.) koja spominje kralja Zvonimira, pravni posao darovanja i pravnu sankciju (duhovnu), Krčki statut (1388. pisan glagoljicom), Senjski statut (1388. pisan latinskim jezikom) te Zakon trsatski (1640. pisan glagoljicom). Svi oni su nastali na prostoru vlasti krčkih knezova (Frankopana). Uz njih, nastali su: Riječki statut (1530. latinski), Krčki statut (XVI. st., latinski), Osorski (Creski) statut (XIV. st, latinski), Veprinački statut (XVI. st, glagoljica), Kastavski statut (XVI. st.), Mošćenički zakon (XV. sti) i dr.

            Uz statute, tj. zakone, potrebno je spomenuti i urbare kao pravne propise kojima se reguliraju međusobni odnosi između podložnika (kmetova) i feudalnih gospodara, a koji predstavljaju najranije oblike modernih kolektivnih ugovora, tj. ugovora o radu. Oni u Vinodolu nastaju već u XVI. i XVII. st (npr. Novljanski, Hreljinski, Grobnički urbari)

            Kao oblik prava na vlastitu kulturu i službenu primjenu svog jezika i pisma, nužno je istaknuti glagoljašku tradiciju ovih prostora. Upravo je 1248. papa odobrio korištenje glagoljice na otoku Krku, koji se naziva i kolijevkom glagoljice. Godine 1252. papa odobrava korištenje glagoljice na prostoru ingerencije senjskog biskupa, a to obuhvaća i prostor Vinodola. To je ekskluzivno pravo u svjetskim razmjerima jer je Katolička crkva službeno dozvolila uporabu narodnog jezika u crkvenim obredima tek na II. vatikanskom koncilu 1961.

U raspravi nakon izlaganja, učenice I. e  razrednog odjela Sabina Fetić i Bernardica Silađić, postavljale su  pitanja.

Ravnateljica Laura Grubišić je predavaču u znak zahvalnosti  uručila poklon škole – sliku -  rad učenika s teškoćama.

                                                                              Ljerka Zlatić, dipl.iur

                                                                              Margarita Martinović, prof

                                                                              Duška Šišul Crnčević, dipl.iur